ponedjeljak, 7. siječnja 2013.

MEMS (mikro-elektro-mehaničke strukture)

MEMS (eng. Microelectromechanical systems = mikro elektro-mehanički sistemi) – tehnologija izrade vrlo malih struktura, slično izradi poluvodičkih mikroelektroničkih elemenata (tj. čipova). Praktična primjena ovih elemenata i počinje u trenutku kad je njihova izrada postala moguća u okviru izrade poluvodičkih čipova. Nakon što je završeni tehnološki procesi kojima se izrađuju poluvodički sklopovi, na za to predviđenom prostoru vrše se dodatni koraci u proizvodnu procesu, kojima se izrađuju MEMS strukture. Tako je moguće na istom čipu imati i elektroničke i mehaničke strukture, što pojednostavljuje izgradnju, a omogućava i veću brzinu sklopova. MEMS strukture se ponajviše rade procesom foto-litografije, slično onome kod izrade elektroničkih sklopova, a područje njihove primjene je izuzetno široko – automobilska industrija, potrošačka elektronika (kamere, mobilni telefoni), senzori, žiroskopi, mikrofoni itd. MEMS sklopovi se najčešće sastoje od fiksnog i pokretnog dijela, a mjeri se promjena kapaciteta između ta dva dijela uslijed različitih efekata (ubrzanje, gravitacija, titranje itd.)

subota, 5. siječnja 2013.

MUTIS, Álvaro

MUTIS, Álvaro (25. 08. 1923. Bogotá, Kolumbija) - kolumbijanski pisac, najpoznatiji po svome ciklusu od sedam romana o mornaru Maqrollu. Otac mu je bio diplomat, koji 1925. godine poslom seli u Bruxelles, gdje Álvaro počinje svoje školovanje. U Kolumbiju odlazi na početku samo preko praznika, kasnije i duže, i to na farmu kave i šećerne trske u podnožju Kordiljera, regija Tolima, koja pripada njegovom djedu po majci. U Belgiji ostaje do svoje devete godine, kad mu otac, sa samo 33 godine, iznenada umire. Njegova majka se nakon toga odlučuje vratiti u Kolumbiju, što je za mladog Álvara velika promjena i šok. Iz jezuitskog koledža u Bruxellesu on prelazi na Univerzitet u Bogoti, ali ondje ne uspjeva završiti studij. 1941. godine se ženi, a 1942. počinje raditi kao novinar na radiju "Nuevo mundo" ("Novi svijet"). Nakon toga radi kod nekoliko naftnih kompanija, gdje je zadužen za odnosa s javnošću, a 1948. mu je objavljena prva zbirka poezije. 1953. godine objavljena mu je zbirka pjesama "Los elementos del desastre" ("Elementi katastrofe"), u kojoj se po prvi put pojavljuje lik Maqrolla, jednog od velikih likova latinskoameričke literature.

DICKENS, Charles

DICKENS, Charles (07. 02. 1812., Landport kod Portsmoutha, Velika Britanija – 09. 06. 1870., Gad's Hill Place kod Rochestera, Velika Britanija) – engleski pisac, najveće ime engleskog realizma. Otac mu je bio pisar u mornarici i 1822. godine zbog premještaja dolazi u London. Zbog visokih troškova života u prijestolnici, Charlesov otac 1823. dospjeva u dužnički zatvor, zbog čega Charles već kao dijete mora početi zarađivati za život. Nakon izlaska oca iz zatvora, Charles počinje pisarsku karijeru, a radi i kao stenograf u britanskom parlamentu. Od 1831. godine počinje raditi kao novinar, a 1836. god. u nastavcima počinje izlaziti njegov prvi roman "Pickwick Papers", koji mu donosi literarni ugled. Ova praksa izlaženja u nastavcima se ponavlja i kod nekoliko slijedećih romana. Često se bavi socijalnim temama koje je u ranoj mladosti i sam proživio, ali o njima govori blagim, emotivnim i lagano humorističnim tonom, što čini bitnu karakteristiku njegovog literarnog stila. 1856. godine kupuje plemićki posjed Gad's Hill Place, gdje 1870. godine i umire od moždanog udara.

CARRÉ, John le

CARRÉ, John le (pravim imenom David John Moore Cornwell, 19. 10. 1931., Poole, Dorset, Velika Britanija) – engleski pisac, ponajviše poznat po svojim špijunskim trilerima s glavnim likom George Smileyem, genijalnim obavještajcem nesposobnim za socijalni život. Svijetu hladnoratovske špijunaže, o kojoj je pisao, i sâm je pripadao – nakon što je u Bernu 1948. – 49. studirao germanistiku, 1950. godine pristupa engleskoj obavještajnoj službi u Austriji, gdje ispituje osobe koje su prebjegle iz istočne Evrope. 1952. godine se vraća u Englesku, gdje radi u MI5, domaćoj kontra-obavještajnoj službi, i u ultra-lijevim grupama traga za sovjetskim špijunima, a nakon toga 1956. godine završava studij na Oxfordu. Od 1958. godine je ponovno u MI5, a 1960. godine prelazi u MI6, englesku vanjsku tajnu obavještajnu službu i radi u inozemstvu (Bonn i Hamburg). U to vrijeme počinje objavljivati prve romane, a 1964. godine izlazi iz tajne službe i potpuno se posvećuje pisanju. Sve do pada komunizma piše špijunske romane, a od 90-tih se u svojim romanima bavi drugim, aktuelnim temama.

Petronije

PETRONIJE (lat. Titus Petronius, oko 14. g. n. e. – 66. g. n. e., Cumae, Kampanija, Italija) – latinski pisac, poznat po svom satiričnom romanu "Satyricon". O njegovom životu se malo toga zna, a najveći dio toga je zabilježio Tacit: od 29. do 35. g. nalazi se sa svojim ocem u rimskoj provinciji Asia (danas zapadna Turska), od 57. do 59. god. bio je prokonzul provincije Bitinije (danas sjeverna Turska, uz Crno more). Poznatiji je, ipak, po svom profinjenom ukusu, zbog čega je na Neronovom dvoru bio autoritet i sudac u svim pitanjima dobroga ukusa (otuda i nadimak Arbiter Elegantiae). Spadao je u uži krug Neronovih povjerenika i bio (sudeći po međusobnim aluzijama u pisanim radovima) u stalnoj prepirci sa Senekom, Neronovim savjetnikom. Godine 66., vjerojatno iz zavisti, optužuje ga prefekt pretorijanaca Tigellinus, da je sudjelovao u pizonijskoj zavjeri protiv Nerona, našto se Petronije odlučuje na samoubistvo. Prema Tacitu, i ovo je Petronije inscenirao na elegantan način – prerezao si je vene, a u svome je testamentu nabrojao Neronove zločine i ismijao ga.

Uvod

Par riječi o ovom novom blogu, za koji se nadam da će se i drugi uključiti u njega. Riječ je o nekoj vrsti enciklopedije za sve vrste pojmova, u kojoj se svaki pojam prvo opisuje sa 1000 - 1200 znakova (slova). Nakon toga slijedeća verzija članka za isti pojam treba imati 2000 - 2200 znakova itd. Autor nove, proširene verzije ne mora biti isti kao i kod prethodne verzije. U novoj verziji se, međutim, mora držati prethodne verzije i zadržati taj tekst, tako da prethodni autor i u kasnijim verzijama ima udio od zarade. Krajnji cilj je štampano izdanje, koje mislim napraviti kad se skupi barem materijala barem za dvadesetak stranica. Štampana verzija je već paralelno započeta - stranice su gusto štampane malim fontovima i za jednu je potrebno 8-10 članaka minimalne dužine. Svi oni koji budu sudjelovali moći će izabrati neko od štampanih izdanja, s tim da se njihov članak može odštampati u određenom broju primjeraka. Udio autora je 50 %, npr. dužina članka - 1/10 stranice pravo da se članak odštampa u 1000 primjeraka autor ima pravo na 50 % - 1/10 stranice * 1000 * 50 % = 50 stranica Prema tome, ukoliko napišete jedan mali članak, možete birati do 50 štampanih stranica. Osim knjige sa člancima, radim za sada i na štampanom izdanju dnevnika čitanja i knjige s prevodima, pa ćete moći birati između više knjiga. Ukoliko ove knjige ikada dođu u prodaju, svima onima koji budu sudjelovali u pisanju biće dan i dio te zarade, ali to je već daleka budućnost ... Nadam se da ćete sudjelovati u radu ovog bloga. Puno pozdrava - Zoran.

Apulej

APULEJ (lat. Apuleius, oko 123. g. n. e., Madauros – nakon 170. g. n. e.) – latinski pisac, najpoznatiji je po svom djelu "Metamorfoze" (lat. "Metamorphoses"), poznatijem pod naslovom "Zlatni magarac". Potiče iz ugledne i imućne rimske porodice koja je živjela u mjestu Madauros, u rimskoj provinciji Africa proconsularis (danas sjeveroistočni Alžir). Otac mu je bio član gradske uprave i dvojici svojih sinova ostavio je nasljedstvo od 2 miliona sestercija. Školovanje je Apuleja odvelo prvo u Kartagu, gdje uči retoriku, a potom u Atenu, gdje se, uz filozofiju, obučava u pjesništvu, geometriji i muzici, a zanima se i za mistične kultove. Put ga nakon toga vodi na Samos i u Frigiju, neko vrijeme živi i u Rimu, a pred kraj života se ponovno vraća u sjevernu Afriku. U gradu Oea (današnji Tripolis, Libija) ženi se bogatom udovicom, nekoliko godina starijom od njega, zbog čega brat njenoga prvoga muža podiže tužbu iz koje Apulej izlazi kao pobjednik. U 60-tim godinama 2. st. potvrđen je njegov boravak u Kartagi, a nakon toga mu se gubi trag. Mjesto i godina njegove smrti nisu poznati.